Mogućnosti liječenja

POŠALJI KAO E-MAIL
Preuzmi
ISPIS

Opisane metode liječenja sigurne su i učinkovite te potkrijepljene kliničkim podacima i znanstvenim dokazima. Postoji mogućnost primjene jedne od navedenih metoda liječenja ili kombinacije nekoliko metoda.

Radioterapija

Radioterapija (ozračivanje ionizirajućim zračenjem) jest oblik liječenja u kojem se zloćudne mijelomske stanice uništavaju ozračivanjem. Time se sprječava njihovo širenje i nastanak eventualnih oštećenja. Radioterapija se uglavnom primjenjuje za liječenje opasnih i bolnih nepravilnosti na kostima, prijeloma kosti i opširnije infiltracije mijeloma izvan koštane srži ili kad dođe do rasta na kosti. Zračenje je obavezno kada infiltracija mijeloma pritišće kralježničnu moždinu i uzrokuje kliničke tegobe koje mogu dovesti do paralize udova.

Kemoterapija

Liječenje citotoksičnim lijekovima koji uništavaju stanice raka i sprječavaju diobu stanica zove se kemoterapija. Kod oboljelih od multiplog mijeloma kemoterapija je jedna od najučinkovitijih metoda za sprječavanje širenja bolesti u koštanoj srži i izvan nje. Neki kemoterapijski (citotoksični) lijekovi uzimaju se u obliku tableta, dok se neki primjenjuju intravenski. Ove se dvije metode najčešće primjenjuju zajedno s kortikosteroidima, ali i u kombinaciji s novim lijekovima jer se time poboljšava uspješnost liječenja.

Iako kemoterapija brzo uništava stanice raka, ona pogađa i normalne i zdrave stanice. Učinak je izraženiji u stanica koje se brzo dijele, npr. krvotvornih stanica, stanica u sluznici probavnog i dišnog sustava. To može dovesti do neželjenih nuspojava, primjerice, smanjenja proizvodnje krvnih stanica u koštanoj srži (slabokrvnost, povećani rizik od infekcija i sklonost krvarenju), infekcija sluznica dišnog i probavnog sustava, proljeva, povraćanja i gubitka apetita.

Mučnina i privremeno ispadanje kose također su neke od nuspojava kemoterapije. Neovisno o težini nuspojava, trebate biti svjesni da su one privremene i javljaju se samo u prvom ili drugom ciklusu liječenja, ali su u većini slučajeva neizbježne za postizanje potpunog i učinkovitog izlječenja. Naravno, svojeg liječnika možete bez oklijevanja pitati o svim nuspojavama koje se mogu pojaviti za vrijeme kemoterapije. Ako u bilo kojoj fazi kemoterapije osjetite nelagodu ili zabrinutost, odmah o tome obavijestite liječnika ili medicinsko osoblje. Postoji mogućnost da će metoda liječenja nakon nekog vremena postati manje učinkovita (vremenski okvir nije moguće predvidjeti). Kod primjene kemoterapije ili drugih lijekova mijelomske stanice prestaju reagirati i postaju otporne na liječenje.

Kortikosteroidi

Ovi su lijekovi sastavom vrlo slični kortizonu. Kortizon je prirodni hormon koji luče nadbubrežne žlijezde. Često se primjenjuju za liječenje upala raznih uzroka. Prednizon i deksametazon dva su kortikosteroida koji se najčešće upotrebljavaju za liječenje multiplog mijeloma. Uzimaju se odvojeno, u većini slučajeva u kombinaciji s drugim lijekovima. Liječenje kortikosteroidima praćeno je pojavom nekih neželjenih nuspojava: nesanica, pojačani apetit, nemir, promjene raspoloženja, čirevi u sluznici želuca i dvanaesnika, zamućenje očne leće i poremećaji u regulaciji razine glukoze u krvi.

Transplantacija krvotvornih matičnih stanica (TKMS, engl. HSCT) i visoko-dozna kemoterapija

Visoko-dozna kemoterapija, koja prethodi postupku TKMS, uništava puno veći broj mijelomskih stanica u usporedbi s klasičnom kemoterapijom te time drastično smanjuje težinu bolesti. Visoka doza kemoterapije uništava i veliki postotak krvotvornih matičnih stanica u koštanoj srži koje su od životne važnosti. Iz tog se razloga nakon kemoterapije provodi TKMS. Na taj se način nadomještaju krvotvorne matične stanice. Prije liječenja potrebno je prikupiti te stanice, što je ostvarivo kod 90 % bolesnika. Zbog velikog broja novih lijekova visoka doza kemoterapije često rezultira vrlo povoljnim ishodima liječenja. 

Ako se za TKMS upotrebljavaju krvotvorne stanice oboljele osobe, govorimo o „autolognom TKMS-u". Stanice se izoliraju iz krvotoka bolesnika i zamrzavaju izvan tijela prije početka kemoterapijskog liječenja. Obično se uzima i pohranjuje dovoljan broj stanica za više postupaka TKMS-a. Ponekad je potrebno pozvati darovatelje, koji mogu i ne moraju biti u krvnom srodstvu s oboljelom osobom, na darovanje krvotvornih matičnih stanica. To se zove alogeni TKMS.

Transplantacija vlastitih matičnih stanica (autologna transplantacija)

Ovo je najčešće korišteni TKMS. U usporedbi s alogenim TKMS-om, kod ove vrste transplantacije ne očekuje se velik broj komplikacija. Autologni TKMS omogućuje oboljelom primanje vlastitih, prethodno uzetih krvotvornih matičnih stanica, nakon primanja kemoterapije. Nakon primanja vlastitih krvotvornih matičnih stanica, koštanoj je srži potrebno razdoblje oporavka od dva tjedna.

U tom razdoblju oboljeli primaju antibiotike za izbjegavanje mogućih infekcija, antimikotike i transfuziju krvnih pripravaka. Morat ćete ostati u bolnici 3 do 4 tjedna kako bi se vaša krv „vratila u normalu". Tijekom tog razdoblja vjerojatno ćete osjećati tegobe. Možda ćete biti smješteni u izoliranu sterilnu sobu i morati ograničiti kretanje kako bi se rizik od infekcije sveo na najmanju moguću mjeru. U nekim slučajevima u razdoblju od samo dva mjeseca provest će se dva uzastopna autologna TKMS-a. Ako je vaše stanje dovoljno stabilno za provođenje dvokratnog TKMS-a, rezultati su povoljniji nego u slučaju provođenja samo jednog TKMS-a.

Transplantacija krvotvornih matičnih stanica darovatelja (alogena transplantacija)

Pri ovoj vrsti transplantacije upotrebljavaju se krvotvorne stanice drugih osoba. Katkad, kada je to moguće, darovatelj je u krvnom srodstvu s bolesnikom. Najprikladniji darovatelji obično su braća i sestre. Ako u obitelji nema prikladnog darovatelja, matične stanice potrebno je potražiti drugdje. Darovatelji matičnih stanica evidentirani su u posebnim bankama u mnogim zemljama. Dvije su ključne prednosti transplantacije koja uključuje krvotvorne matične stanice darovatelja: stanice darovatelja nisu kontaminirane zloćudnim plazma stanicama (kao u slučaju autolognog TKMS-a) i imunosni sustav darovatelja može prepoznati i uništiti preostale zloćudne plazma stanice u tijelu oboljelog (odgovor presatka na tumor).

Međutim, ta metoda ima i negativnu stranu. Uvijek postoji mogućnost po život opasne reakcije presatka protiv primatelja (engl. GVHD – Graft Versus Host Disease). U tom stanju krvotvorne matične stanice i limfociti darovatelja napadaju organe i tkiva bolesnika. Može pogoditi bilo koji organ, ali najčešće se radi o probavnim organima, jetri i koži. Bolesnik mora uzimati imunosupresivne lijekove pa se time povećava mogućnost infekcije. Iz tog je razloga stopa smrtnosti u bolesnika s ovakvom vrstom presatka veća nego kod bolesnika koji su primili autologni TKMS. Također postoji mogućnost značajnog smanjenja kvalitete života. Alogena transplantacija u većini se slučajeva provodi u mlađih bolesnika koji imaju obilježja neželjenog kromosomskog poremećaja.

Transplantacija vlastitih krvotvornih matičnih stanica nakon koje slijedi transplantacija stanica darovatelja

Ta se metoda liječenja sastoji od transplantacije vlastitih krvotvornih matičnih stanica nakon koje slijedi manji alogeni TKMS. Bolesnik na početku prima visoku dozu kemoterapije koja značajno smanjuje količinu zloćudnih plazma stanica. Nakon toga provodi se autologni TKMS s bolesnikovim krvotvornim matičnim stanicama. Ako je tumor u dovoljnoj mjeri smanjen, započinje druga faza liječenja. Bolesnik prima presadak krvotvornih matičnih stanica darovatelja. Na taj način stanice darovatelja mogu početi napadati preostale zloćudne plazma stanice bolesnika – to se zove imunosni odgovor napadom na tumor.

Neovisno o vrsti TKMS-a, u usporedbi s klasičnom kemoterapijom nuspojave su manje-više iste, ali izraženije: povraćanje, mučnina, proljev, zamor i nemoć. Dugoročno gledano, kod postupka TKMS-a možemo očekivati rizik od oštećenja pluća, srca, bubrega ili jetre. U bolesnika s nedostatnim imunosnim odgovorom također možemo očekivati rizik od infekcija.

Potporna terapija

CEE_MM_treatment_02
Stock photo. Posed by model.

Potporna terapija namijenjena je oboljelima od multiplog mijeloma, a čini sastavan i važan dio oporavka. Uključuje terapije koje ublažavaju simptome i komplikacije. Između ostaloga, uključuje transfuzije krvi i krvnih pripravaka, liječenje bisfosfonatima, faktorima rasta, antibioticima, intravenskom tekućinom i nadomjesnim nutrijentima, diureticima i intravenskim imunoglobulinima.

Bisfosfonati su lijekovi koji se uzimaju za smanjivanje i sprječavanje oštećenja na kostima koje uzrokuje multipli mijelom. Ta skupina lijekova sprječava propadanje kostiju koju uzrokuje bolest. Neki lijekovi čak povećavaju stope preživljavanja oboljelih. Bisfosfonate dnevno ili mjesečno uzimaju svi oboljeli od multiplog mijeloma u kojih je došlo do promjena na kostima. Zbog neželjenih nuspojava liječenje bisfosfonatima ograničeno je na razdoblje od 12 do 24 mjeseca.

Liječnik zadužen za vaše liječenje treba kontrolirati bubrežnu funkciju tijekom liječenja. Uslijed uzimanja bisfosfonata može doći do odumiranja dijela kosti, naročito u području čeljusti (osteonekroza čeljusti). To se često događa kod bolesnika s neliječenim bolestima zubi. Iz tog razloga uputno je prije početka liječenja posjetiti stomatologa. O mogućim učincima terapije na zube popričajte s hematologom.

Ponekad je radi ublažavanja boli ili očuvanja gibljivosti kralježnice potrebno napraviti ortopedski zahvat. U slučaju loma kralješka izvodi se postupak koji se zove vertebroplastika ili kifoplastika. Vertebroplastika je postupak u kojem se s pomoću igle u kralježak ubrizgava koštani cement koji stabilizira oštećenje kosti. Kifoplastika je postupak u kojem se umeće, a potom napuhuje posebna vrsta balona. To omogućuje vraćanje intervertebralnog diska u njegov položaj, nakon čega slijedi ubrizgavanje cementa u prazan prostor.

Prikaži više