Psihološke implikacije

POŠALJI KAO E-MAIL
Preuzmi
ISPIS

Rak prostate neizbježno ima psihološke implikacije. Depresija, tjeskoba, stres, umor, panika i ostali psihološki faktori simptomi su i osjećaji koje mogu iskusiti osobe s rakom prostate.

To se psihološko stanje očituje u međuljudskim odnosima, često uz osjećaj srama i nepodobnosti ili manjak samopouzdanja i vjere u sebe. Čini se da međuljudski i psihološki aspekti imaju veću važnost za bolesnika od tjelesnih učinaka: emocije se često mijenjaju u bolesnika, što dovodi do gubitka samopouzdanja, negiranja, frustracija i različitih uvjerenja koji sve više otežavaju odnose s drugim ljudima.

Liječenje ponekad dodatno doprinosi toj nestabilnosti i nesigurnosti, često uzrokujući zabrinutost i tjeskobu koje su često iracionalne, a mogu dovesti do težih slučajeva depresije. S tim se emocijama može suočiti na nekoliko načina, no prvi je korak njihovo prepoznavanje i razgovor s osobom u koju imate povjerenja, a koja može biti prijatelj, član obitelji, liječnik, partner ili psiholog specijaliziran za onkološke probleme. U mnogim je slučajevima najpogodniji bio prijedlog da osobe nastave sa svojim navikama i da se bave stvarima koje ih oduševljavaju, kako bi rak imao manje traumatičan učinak na njihove živote.

BOLESNIKOVE EMOCIJE NAKON DIJAGNOZE

HR_PC_THUMBNAIL

Istražimo koje sve emocije prolazi oboljeli kada mu je postavljena dijagnoza - rak prostate. Jedno je sigurno, negativne emocije najbolje se mogu prevladati u razgovoru s ljudima. Dijagnosticirani rak neizbježno mijenja život ne samo bolesnika, nego i njegove obitelji i društvenog kruga. Radi se zapravo o bolesti koja ima i tjelesne i emocionalne posljedice. Reakcije se mogu znatno razlikovati od osobe do osobe. Neki se osjećaju obveznima zaštititi svoju obitelj i prijatelje pa stoga zauzmu čvrst i borbeni stav. Ostali traže pomoć i podršku, obraćaju se svojim bližnjima i udruženjima osoba oboljelih od raka i onih koji su ga pobijedili.

Za neke je bolesnike vjera ključan mehanizam podrške u razvoju njihova stanja i života s rakom. Promjene raspoloženja vrlo su česte kao i puno intenzivnije emocije nego što je to inače normalno. No koji osjećaji najčešće utječu na bolesnika nakon dijagnoze raka prostate? Zasigurno ne postoji pristup koji vrijedi za sve i svaki pojedinac drugačije reagira na problem: nije se jednostavno nositi s osjećajima, no njihovo prepoznavanje može pomoći prihvaćanju, upravljanju i brzoj reakciji. Pokušat ćemo imenovati moguće emocije.

Osjećaj bespomoćnosti

Nakon dijagnosticiranog raka prostate preplavljuju vas emocije i osjećaj nevjerice (takozvana faza „šoka”), kao da je bolesnik izgubio kontrolu nad svojim životom. Bolest ostavlja neizbrisivi trag i čini se da sa sobom donosi brojna pitanja na koja nema odgovora, uključujući primjerice::

  • Koliko mi je života još ostalo?
  • Kako ću se brinuti o svojoj obitelji?
  • Hoću li nastaviti raditi?
  • Hoću li ovisiti o drugima?
  • Mogu li nastaviti s aktivnostima koje me vesele (sport, putovanja, glazba itd.)?
  • Hoću li i dalje biti sretan?

Upoznajte se s medicinskim pojmovima, kliničkim referentnim parametrima i odlučite s kojim ćete liječenjem započeti, te riješite druge probleme s kojima se morate suočiti. Mnogi oboljeli kažu da se osjećaju bespomoćnima i neshvaćenima, kao da ih nitko ne može stvarno razumjeti. Razgovor s ostalima, izražavanje tjeskoba i postavljanje pitanja o bolesti i mogućim liječenjima predstavljaju dobitne strategije za svjesno suočavanje i borbu sa situacijom.

Poricanje

Često je nemoguće prihvatiti oboljenje: što ako je liječnik postavio pogrešnu dijagnozu? Nevjerica je široko rasprostranjeni osjećaj posebice u početku, u trenutku dijagnoze: prihvaćanjem da imate rak priznajete da ste slabi. Poricanje može biti normalna reakcija i u početku može utjecati na izbor odgovarajućeg načina skrbi: osoba odbija vjerovati da je bolesna, rezervirana je i preispituje liječnikove tvrdnje. U tom je slučaju stvarno važno imati specijalista kojeg poštujete i cijenite te razgovarati o sumnjama s prijateljima i obitelji.

Gubitak kontrole i samopouzdanja

Osjećaj izgubljenosti, bespomoćnosti i prepuštenosti na milost i nemilost tumoru. Ne vjeruju u svoju mogućnost oporavka jer se bolest čini nepobjedivom. U tim je slučajevima vrlo važno:

  • proučiti statistiku i vjerojatnost izlječenja;
  • temeljito analizirati različite mogućnosti liječenja;
  • odabrati liječnika ili bolnicu kojima možete vjerovati;
  • stupiti u kontakt s udruženjima oboljelih;
  • biti u korak s najnovijim medicinskim i znanstvenim spoznajama.
  • upoznati se s bolešću jer je to ključno za prihvaćanje bolesti i život s njom.

Ljutnja

Zašto ja? To je najčešće pitanje oboljelih od raka. Postoje pitanja o razlozima pojave bolesti, a moguće je da će se ta nesigurnost pretvoriti u ljutnju: ljutnju na liječnike, ljutnju na članove obitelji, prijatelje ili poznanike, ljutnju na sudbinu ili, u vjernika, ljutnju na Boga. U tim je slučajevima važno razgovarati, „ispuhati se” i po potrebi potražiti savjet psihologa.

Strah i zabrinutost

U javnom mnijenju riječ „rak” potiče strašne scenarije koji uključuju iscrpljenost, bol, slabost i smrt. Međutim, postoje različiti oblici raka i različiti stadiji ozbiljnosti, stoga se ne trebamo odmah bojati, već je potrebno umjesto toga učiti, prikupljati informacije, uvidjeti jasne prednosti i nedostatke liječenja i imati povjerenja u tijek liječenja.

Nada

Neki ljudi reagiraju jako snažno i u ljudima oko sebe, napretku medicine i svakodnevnim aktivnostima pronalaze razlog za nadu. Mogućnost da osoba nastavi raditi ono što je veseli veliki je poticaj za zadržavanje optimizma i vjere u oporavak. U nekim se slučajevima čini da postoji povezanost između pozitivnog stava prema životu i izgleda za uspješno liječenje. Ponekad priče drugih oboljelih koji su preživjeli bolest pomažu boljem nošenju s vlastitim stanjem, jer je vrlo važno održati navike i zaokupiti se nečim.

Tjeskoba, strah i stres

Bolest, liječenje i nesigurna budućnost vrlo jednostavno mogu dovesti do stanja tjeskobe koje se može pogoršati i pretvoriti u stres. Svaka osoba ispoljava tjeskobu na svoj način: postoje osobe koje se tješe prekomjernom količinom hrane, osobe koje gube apetit, osobe koje imaju aritmije, osobe koje pate od nesanice, osobe koje previše spavaju, osobe koje se ne mogu koncentrirati, osobe koje se osjećaju slabijima ili hiperaktivnima itd. Naposljetku, ne postoji jedinstvena definicija tjeskobe i stresa. Savjetuje se da se sve psihološke promjene ili promjene navika u ponašanju uvijek prijave liječniku da bi se moglo pravovremeno intervenirati i riješiti problem.

Tuga i depresija

Nakon dijagnosticiranog raka normalno je osjećati tugu i poraz. Štoviše, određena liječenja mogu promijeniti raspoloženje i negativno utjecati na cjelokupnu percepciju života. Tuga sama po sebi nije opasna, no može postati ako se pretvori u depresiju, pri čemu trajno osjećate da ne možete imati druge osjećaje, lakše postanete živčani ili patite od promjena raspoloženja, ne možete se koncentrirati, često plačete, ne možete vidjeti pozitivnu stranu stvari, razmišljate o samoubojstvu itd. Depresija se može povezati i s tjelesnim promjenama, poput gubitka kilaže ili debljanja, poremećaja spavanja, probavnih problema, čestih glavobolja, različitih vrsta boli, kroničnog umora ili hiperativnosti itd. Svaka promjena normalnih tjelesnih funkcija ili ponašanja nikad se ne smije podcijeniti te ponovno ističemo da je ključno povjeriti se svojem liječniku: možda bude potrebno liječiti depresiju (psihološko savjetovanje, psihijatrijska pomoć itd.).

Krivnja

Bolest se može osjećati kao teret koji opterećuje i oboljele i druge osobe: oboljeli nerijetko osjećaju opterećenje i smatraju se odgovornima za zabrinutost i bol koju uzrokuju prijateljima i obitelji, ako ne i krivima zbog toga što je njihov način života možda pridonio razvoju raka ili zbog toga što se nisu na vrijeme obratili liječniku. Neki zatim uspoređuju svoje stanje sa zdravim osobama i osjećaju zavist, što često dovodi do osjećaja krivnje.

Kajanje

Kajanje, kao i krivnja, utječe na bolesnikovu percepciju i potiče ga da želi da nije počinio određene pogreške tijekom života. Strah od smrti jedan je od glavnih uzroka kajanja. Osoba bi se htjela vratiti u prošlost, ispraviti ponašanje, donijeti hrabrije odluke ili se jednostavno bolje ponašati. Kajanje je međutim iskrivljeni pogled na prošlost koji vas sprječava u gledanju u budućnost te da posložite najvažnije prioritete prema njihovim vrijednostima i potrebama. Ponovimo, ključno je da razgovarate s ljudima kojima vjerujete, koji vam mogu pomoći da prebrodite ovu fazu i prestanete se kriviti.

Usamljenost

Bolest se može iskusiti kao nešto tako intimno da se čini gotovo nemogućim da je i drugi mogu razumjeti: u tim se slučajevima oboljeli osjeća usamljenim, udaljenim od drugih i sve se više izolira te tako otežava obitelji i prijateljima da mu pomognu. Može se i dogoditi da se na kraju liječenja bolesnik osjeća napuštenim jer pažnja liječnika i obitelji više nije usmjerena isključivo na njega.

Zahvalnost i unutarnja snaga

Ponekad oboljeli na dijagnosticirani tumor reagiraju s novim, entuzijastičnim pristupom životu i razmatraju svoje sve dragocjenije vrijeme: posvećuju više energije svojim projektima, oživljavaju odnose koje su prethodno zanemarili, putuju i ponovno otkrivaju zaboravljene strasti. Posvetite vrijeme onim stvarima, ljudima i postupcima koji vas vesele da biste pronašli životnu radost, čak i u nepredviđenim okolnostima bolesti. Ne postoji dobar ili loš način ponašanja, jer nema ni rješenja koja se primjenjuju na sva prethodna stanja. Jedina prava pomoć može doći samo uz otvaranje drugima, dijeljenje osjećaja i otvoreni razgovor s prikladnom osobom: rođacima, prijateljima, liječnicima, psiholozima, duhovnim vođama, osobama koje su preživjele rak itd. 

Usmjerite se na lijepe stvari i pozitivne aspekte života: to je nesumnjivo najbolja strategija da izbjegnete da vas bolest svlada; djelujte konstruktivno. S druge strane, ne morate se prisiljavati da budete sretni, bezbrižni i optimistični pod svaku cijenu, čak ni da oraspoložite osobe koje vas okružuju i ne morate se bojati izraziti emocije, bez obzira na to koliko one mogu biti neugodne ili zabrinjavajuće. Ističemo i da je beskorisno kriviti samoga sebe: umjesto traženja pogreški i krivih koraka u prošlosti, morate brzo reagirati i preuzeti kontrolu nad svojim životom. Da biste zadržali pozitivan stav, ponekad je dovoljno da provedete neko vrijeme sami, pokušate se opustiti, vježbati, zdravije i uravnoteženije se hraniti, izbjegavati konzumiranje alkohola i redovito spavati.

Često jednostavno planiranje dogovora i detaljne rutine pružaju veći osjećaj kontrole nad životom i upravljanja bolešću. Za neke osobe pisanje dnevnika ili slikanje također mogu imati terapeutski učinak, tako što se ti strahovi izražavaju i bolje prilagođavaju zdravstvenom stanju.

  • IZVOR

    • Mayo Clinic
    • Nacionalni institut za rak NIH
    • LiveStrong.org 
    • We Are MacMillan Cancer Support
Prikaži više