Sjediti na pozornici i govoriti pred stotinama ljudi zanimljivo je iskustvo, posebno zato što se vjerojatno svi članovi publike pitaju sljedeće: Kako nam to uspijeva? 

6. Kome reći da bolujem od shizofrenije? I kako? - Razgovarajmo o tome! Naše iskustvo iz prve ruke

POŠALJI KAO E-MAIL
Preuzmi
ISPIS

Odakle nam hrabrost da pred tako velikim brojem ljudi govorimo o svojim najskrivenijim, najstrašnijim iskustvima? Dakako da nije oduvijek tako. Kada je prije šesnaest godina započela moja bolest, psihologija i psihijatrija bile su tabu teme. Ondje smo započeli.

I danas se još sjećam kako sam hodao ulicama rodnog grada nakon svoje prve psihotične epizode i kako sam se osjećao kao da ljudi prstom upiru u mene, „Gle ovog luđaka!“. Genija koji ima drugačiji umni sklop od normalnih ljudi. Zatim sam, s godinama, polako shvatio da to nije genijalnost, nije neka posebna sposobnost, već bolest.

Zatim sam se jednog jutra, nakon gotovo deset godina liječenja i bezbroj psihotičnih epizoda, pogledao  u ogledalo i shvatio da sam osoba s mentalnom bolešću. Tada nisam imao pojma da će taj trenutak biti kamen temeljac evolucije u nadolazećim godinama. Jer čim sam priznao postojanje svoje bolesti, moja priča postala je uzbudljiva. Napokon sam postao svjestan samoga sebe i osjetio potrebu da se promijenim. Zahvaljujući ljudima koji su mi pomogli, počeo sam graditi i mijenjati samog sebe, svoj stil života, svoje osnovne paradigme, korak po korak.

Naravno, nisam odmah započeo s govorima u javnosti, kao što možda mislite. U prvom razdoblju otvorio sam se udaljenijoj rodbini izvan svoje najuže obitelji. Moja supruga Dori i ja vježbali smo i polako naučili kako o mojoj bolesti razgovarati s prijateljima i poznanicima. Najprije smo ovu bolest objasnili bliskim prijateljima, a kasnije i nekim poznanicima. Započeo je otvoren razgovor o shizofreniji, bez tabua. Ljudi oko nas imali su mnogo pitanja te nas je iznenadilo  koliko ih se uključilo. Napokon, nakon nekoliko godina priprema, počeli smo nastupati u javnosti, ali to je već druga priča.

Međutim, ono što bismo htjeli s vama podijeliti je koja je prije bila najveća stigma u našim životima. To je bilo prije točno tri godine, na Svjetski dan mentalnog zdravlja. Reći ću vam da je samostigmatizacija najmučnija stigma s kojom smo se morali nositi. Time što se nismo usuđivali priznati bolest i tek smo se nejasno na nju referirali, i mi smo također mistificirali ovu temu. A kad sam napokon priznao svoju bolest, konačno sam prihvatio i nju i svoju novu životnu situaciju. Mi, osobe s mentalnom bolešću, ljudi smo kao i svi drugi. Imamo puno snova, želja, ciljeva, i želimo voljeti te biti voljeni i okruženi svojom zdravom rodbinom, prijateljima i poznanicima.

Mi smo uspjeli, a i vi ćete ako to stvarno želite! Ako vjerujete u to, moći ćete promijeniti svoj mali svijet, uz Božju pomoć, za dobro vas samih i vaše okoline. Svijet se mijenja iz dana u dan, baš kao i ljudi. Bit je u tome da se isplati promjenu napraviti sami, jer ako nas život prisili da se promijenimo, to može biti daleko bolnije.

 

© 2019 Dániel Oravetz i Teodóra Kulcsár

Ovaj je materijal pripremila tvrtka Janssen.
Ova je priča bolesnika iz stvarnog života koja sadrži osobna iskustva , izjave i mišljenja koja pripadaju isključivo pojedincu.

EM-24040; CRO-MeEd-SCH-WEB-09-10/1/2020