Odabrati život

POŠALJI KAO E-MAIL
Preuzmi
ISPIS

"Sa svojom sam suprugom izgradio lijep dom. Za to nam je trebalo dosta vremena. Bili smo mladi par s malo novca."

Sa svojom sam suprugom izgradio lijep dom. Za to nam je trebalo dosta vremena. Bili smo mladi par s malo novca. Tada su došla djeca i donijela sa sobom svoj blagoslov, pa nam je dom postao ispunjen veseljem, biljkama i mirisima kuhanja petkom navečer, dan prije šabata. Znate što ću vam reći? Moja je supruga još jednako lijepa kao kada smo se upoznali. Ponekad kada mi se nasmiješi opet u njoj vidim mladu djevojku u koju sam se zaljubio i tražim nešto po kući čime ću se zabaviti da me ne vidi kako se crvenim.

Na prvom katu kuće napravio sam joj dječji vrtić. Da, ona se htjela brinuti za djecu pa sam joj napravio dječji vrtić. Zidove sam obojio veselim bojama, a sa stropa objesio mobile koji sviraju uspavanke. U dvorištu su ljuljačke, umjetna trava i pješčanik. Puno djece dolazi u vrtić gdje ih dočekaju ruke moje supruge pune ljubavi. Svako se jutro budim uz zvuke njezinog pjevanja i njihovog smijeha. Silazim niz stepenice i gledam ih iz prikrajka. Tako su mladi, zrače posebnim sjajem. Što oni znaju o boli i bolesti koje život može donijeti? Nadam se da nikada neće saznati, govorim samom sebi dok se penjem uza stube i odlazim si pripremiti šalicu kave i popiti tabletu.

Svako jutro pijem tabletu koja me drži na životu. Tableta je ono što drži moju bolest pod kontrolom i omogućava mi da gledam djecu kako odrastaju i slušam cvrkut papiga koje sam uzgojio. Oprostite ako sam vas šokirao. Prikazao sam idiličnu scenu, a sada odjednom govorim o tabletama i leukemiji, ali to je dio mene. Ta je strašna bolest duboko u mom tijelu, i ništa ju ne može zadržati osim ove tablete. Zapravo, tu je i moja vjera. Da, vjera mi pomaže.

Prije dvadeset godina mom je ocu koji mi je bio sve na svijetu dijagnosticiran rak. Molio me da mu pomognem kroz cijeli proces, vodim ga na terapije i držim ga za ruku dok mu je tijelo polako slabilo. Tako sam i učinio. Kada je posljednji put zatvorio oči, gorko sam zaplakao. Prije no što su se suze zbog njegova odlaska osušile, prije no što sam stigao tugovati za njim, moja je sestra preminula od iste bolesti. Ne poznate me, ali ja sam visok i jak, nekada sam bio u vojsci! Imam velike radničke ruke i dubok glas. U duši sam seljak i priroda je moja velika ljubav. Ipak, kada je ista ubojita bolest - rak - odnijela mog oca i sestru nešto unutar mene počelo je trunuti. Osjećao sam se kao da sam do tada u sebi imao pjesmu i sunce seljaka, a zatim su me naglo snašle zima i oluje koje nisu htjele stati, strašna beskrajna zima. Jedno sam jutro rekao svojoj ženi: „Ja neću dobiti rak”. „Obećaješ?”, pitala me. „Jesam li ikada prekršio obećanje?”, odgovorio sam joj i pomilovao ju po licu.

Nije odgovorila. Nakon rutinskog pregleda kod obiteljskog liječnika 2009. godine, liječnik me nazvao i rekao da odmah dođem. Ruke su mi se tresle toliko da je moja supruga vozila. Kada smo konačno došli, liječnik mi je rekao da imam „leukemiju”. Moja me supruga nije mogla pogledati. Oboje smo znali da sam prekršio obećanje. „Limfocitna leukemija”, rekao je liječnik. „Nije uobičajeni tip, nego rijedak, mutacija tipa p17. U tom trenutku, na liječnikovu sam ramenu vidio anđela smrti kako sjedi i puši cigaretu dok me sa smiješkom promatra. „Sredio sam te, ha?” rekao mi je. Pogledao sam ga u oči i htio mu odgovoriti da nisam kao moj otac i sestra i da ću se boriti s njim i pobijediti ga, ali nisam mogao.

Slomio me zvuk plača moje supruge i u sljedećem sam trenutku i ja plakao. Budućnost nije izgledala optimistično. Broj krvnih stanica stalno se udvostručavao, bolio me svaki dio tijela, a kemoterapija me iscrpljivala. Odjednom nisam mogao ništa raditi po kući, nisam išao na posao i nisam radio ništa osim ležao na kauču i gledao sve oko sebe kako žive svoje živote. Tijekom periodičnog pregleda kod liječnika upitao sam ga: „Što mogu učiniti?” Postoje li neki lijekovi?” „Samo vam Bog može pomoći”, odgovorio mi je. To je bio još jedan šok, ali ovaj put za moje srce, kao da nije već bilo dovoljno slomljeno i uništeno.

Počeo sam razmišljati o raju, hoću li dospjeti u njega ili ne. Nisam bio zabrinut. Čak i ako ne dođem u raj (iako moram reći da sam bio prilično dobar čovjek), pakao neće biti nikakva novost za mene. Doživio sam dobar dio pakla ovdje na zemlji. Bog me nije poštedio zla u životu. Rekli su mi da se sprema konferencija u Izraelu na koju će doći veliki stručnjak za leukemiju iz poznate bolnice u Houstonu. Najbolji su se liječnici savjetovali s njim i rekli mu za mene i moju bolest i mutaciju. On im je preporučio jedan lijek, a to je bio lijek koji mi je spasio život. Njegovo djelovanje koje je nastupilo u roku od nekoliko dana zapanjilo je mog liječnika. Lijek me održao na životu i zaustavio bolest. Trebalo mi je vremena da dođem do njega, kao i mnogo, mnogo novca. Taj bi lijek mogao spasiti stotine bolesnika koji boluju od leukemije.

Moj je otac, blagoslovljeno bilo sjećanje na njega, preživio Bergen-Belsen. Nekoliko dana prije smrti rekao mi je, „Pini’le, ništa nije nemoguće.” Tako da, ako se mene pita, ništa nije nemoguće. Dao sam intervjue za sve medijske kuće, održao demonstracije, dao puno novca i upotrijebio svoje veze. Sve dok jednog dana lijek nije došao poštom. Od tada ga stalno uzimam, on je ključ mog života. No što je sa svim drugim oboljelima? Hoće li oni dobiti lijek? Što će biti s onima bez mnogo novca i obiteljske pomoći? Jesu li osuđeni na smrt?

Meni su liječnici dali još samo šest tjedana života, a živ sam i sretan zahvaljujući toj terapiji, a ona je samo početak! Zašto je toliko teško uključiti lijek koji spašava život i koji omogućava dug i kvalitetan život u paket zdravstvenih usluga? Taj je lijek spasio moj život, a može spasiti još mnogo drugih života. Neke ga osobe već mogu primiti i želio bih da više bolesnika dobije tu dragocjenu priliku za dug život. Na kraju sam održao obećanje koje sam dao svojoj supruzi zahvaljujući lijeku i svojoj vjeri. Više ne plačem. Češće se smijem. Ipak, nisam obrisao suze. Borim se za to da i drugi bolesnici mogu živjeti. Preklinjem vas. Dan kada saznam da je umro netko tko si nije mogao priuštiti lijek bit će dan na koji ću se sjetiti svog oca, sestre, praznine ovog svijeta i boli. Bol će srušiti svaki zid i osvojiti svaku stanicu mog tijela. A ono je već ionako umorno.

 

PHCR/IBR/0917/0007